GODINA RECESIJE I PROBUĐENE NADE
Pa ako i jeste to bila godina velike recesije, po broju događaja i izvješća iz Berlina, bila je vrlo bogata i živa. Startala je već uobičajeno, veselo i bučno. Berlin ju je dočekao bučnije, a Hrvati, tradicionalno, malo tiše, u krugu obitelji i prijatelja. Brige o krizi, radnim mjestima i egzistenciji, vele izvješća, nagnale su zaposlenike u Njemačkoj da razinu bolovanja smanje na minimum.
Egzistecijom su se u 2009. godini pozabavili i brojni berlinski Hrvati od, prema njemačkoj statistici, broja od 18 tisuća koliko ih živi u njemačkom glavnom gradu. Brojni su u godini iza, obilježili 40 godina od dolaska u Njemačku. San o povratku još uvijek sanja ova prva generacija. Druga razmišlja o integraciji u pozitivnom kontekstu. O toj temi su u 2009. godini, u više navrata između predstavnika Hrvata i njemačke vlasti, održani skupovi, razgovori, dogovori. Nijemci su priznali da su im mlade generacije iseljenika i te kako potrebne a Hrvati, da i sami nisu dovoljno radili na integriranju u sustav zemlje u kojoj žive više decenija. Razgovore je pokrenula Udruga hrvatskih ugostitelja i hotelijera Rajne i Westfalije na čelu sa iskusnim Jerkom Čuturom a u suradnji sa Hrvatskim svjetskim kongresom gdje je na čelu mladi Mijo Marić. Potonjima bi rad na integriranju Hrvata i suradnja sa Nijemcima u tom smislu, mogao biti stalna preokupacija.
Biti integriran, ne znači biti asimiliran. Svi se slažu da je integracija bolja ukoliko ljudi više i slobodnije, njeguju svoj kulturni identitet. Tako će, nadamo se, uspješnije integrirani od njihovih roditelja, činiti i mladi Hrvati, rođeni u Njemačkoj. Put ka njegovanju kulturnog identiteta utire i djelovanje Hrvatske dopunske škole. Koordinacija Škole u Berlinu, muku muči sa sve manjim brojem polaznika. Da se djecu malo motivira, zaputili se učitelji s djecom organizirano i put Hrvatske. Višednevno su boravili u Pušći kod Zagreba gdje su bili gosti djece kojima su prethodno bili domaćini u Berlinu. Lijepa i korisna ideja.
2009. godina je kao na dlanu ponudila cijeli niz zanimljivih događaja i ljudi. Zapjevalo se na Zelenom tjednu. Plesalo na Posavskoj zabavi Brođana. Slušala izvrsna glazba Garavuša iz Kutjeva na veselici pod motom “Slavonijo u srcu te nosim. Inače, ovi su berlinski dobrotvori, postali punoljetni. Obilježavajući tako dug, dobrovorni rad, sjetili su se svojih dragocjenih sponzora. Pozvali ih na prijam i uručili zahvalnice za njihovu pomoć. Jednostavno i lijepo.
Tako lijepo dočekan je u Berlinu i Zlatni cvit Slobodne Dalmacije koji je i u prošloj godini, prema glasovima čitatelja, pripao Hrvatskoj katoličkoj misiji u Berlinu. Drugi je to Zlatni cvit koji krasi ured berlinske Misije. Četrdeset je godina perjanica hrvatskoga puka u njemačkoj prijestolnici. Hrvatski župnik, fra Petar Čirko, na jedinstven je način, koji iziskuje puno osobnog zalaganja, ujedno i župnik njemačkoj župnoj zajednici sveti Sebastian. Posla puno. Preko glave. Pa ne čudi onda da je proslava 40 godina Misije malo prolongirana za godinu koja je pred nama.
Istina, nije to bila jedina obljetnica i proslava koja je privlačila pozornost. Ona koja je u 2009. godini, obilježila 20 godina od pada Berlinskog zida, obišla je cijeli svijet. I među Hrvatima je puno onih koji čuvaju uspomene na ružno vrijeme podijeljenog grada. U godini iza, još je obljetnica. Primjerice, 25 je godina od osnutka Hrvatske kulturno-umjetničke i športske zajednice. Potom, 20 je godina od osnutka prvog ogranka HDZ-a u Njemačkoj. I to se zbilo u Berlinu. Potom, i mlada udruga Zavičajni klub Tijarica, prisjetila se petogodišnjeg rada i djelovanja. A u 2010. to će učiniti i Mažuranić. Tridesetu će poslaviti ovo hrvatsko kulturno društvo osnovano i do danas ostalo pri Hrvatskoj katoličkoj misiji.
Osam udruga pod krovom Saveza hrvatskih društava Berlina, organiziralo je i u 2009. godini Blistavu noć klasike II. Prava poslastica za ljubitelje klasične glazbe. Među glazbenicima koje smo upoznali na ovoj večeri i mlada je sopranistica Evelin Novak. Nedavnim angažmanom u berlinskoj Staatsoper, postala je stanovnica njemačke metropole. A Hrvati Berlina često uživaju u njenom glasu za nedjeljnih misa u crkvi svetog Bonifacija gdje pjeva sa tamošnjim crkvenim zborom.
U 2009. godini smo upoznali i Antu i Maria Šimunovića, poduzetnike hrvatskog porijekla kojima na poslovnom uspjehu mogu pozavidjeti i brojni Nijemci. Upoznali se isto tako i sa počecima rada iskusnog berlinskog poduzetnika Mate Čujića, proveli vrijeme sa polaznicima kursa za mlade poduzetnike koji su tek na početku dugog “putovanja” što su ga uspješni Čujić i Šimunović, već prošli.
Bilo je lijepo u Berlinu za brojnih kulturnih ili športskih manifestacija. Lijepo je kad se pjeva sa Brođanima, razgovara kod Mažuranića, moli u Misiji, natječe u nogometu sa SD Croatijom ili NK Bugojnom, navija za našeg invalida -maratonca Mladena Pucarića ili maratonku Dragicu Vranić koja je stigla ni manje ni više nego do maratona u Australiji.
Berlin su u 2009. godini posjetili i Ivo Sanader i Stjepan Mesić. Sanader je razgovarao sa premijerkom Angelom Merkel prije no što saznadosmo da napušta “radno mjesto” a Stjepan Mesić je posjetio njermačkog predsjednika, Horsta Koehlera nešto malo prije isteka drugog mandata. Obojicu su Berlin i Nijemci primili vrlo srdačno. Takav je ovaj grad prema Hrvatima. U njemu u svojem drugom mandatu boravi i Josip Juratović, jedini član njemačkog Bundestaga hrvatskog porijekla. Svoju izbornu baze nedavno su ovdje potražili i Miroslav Tuđman i Josip Jurčević. Izborni pokazatelji ipak ne govore da im se, unatoč srdačnom prijamu Hrvata, posrećio posjet Berlinu.
Veliki pljesak pak u Berlinu je pobralo Kazalište slijepih iz Zagreba, Novi život. Njihova predstava “Vidimo se!”otvara pitanja o smislu našeg života. Tog pitanja postadosmo svjesni i kada nedavno upoznasmo bolesnu i slijepu trogodišnju djevojčicu Josipu Matanović iz Slavonskog Broda i njene roditelje. Uz pomoć berlinskih Brođana, mala Josipa će za par mjeseci na drugi pregled kod liječnika u berlinskoj klinici Benjamin Franklin koji će odlučiti ima li nade da barem jedno Josipino oko ugleda svjetlost.
Ah taj Berlin! U njemu su mnogi Hrvati pronašli dom, oazu, ostvarenje sna. Možda se u njemu ostvari i san male Josipe Matanović. Unatoč svih naznaka recesije, bila je to eto i godina probuđenih nada, aktivnosti, planova, događaja. O njima smo pisali u preko dvije stotine izvješća, reportaža, i vijesti, poslanih iz Berlina. Puno truda. Puno aktera. Josipino svjetlo bilo bi poput pravog dara, odličja i nagrade Hrvatima i njihovom organiziranom i pojedinačnom djelovanju u Berlinu u godini 2009.
