IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
Dogodi
se s kraja protekloga tjedna, kako to već ponekad zna biti u Berlinu, da se
termini i događaji u organizaciji hrvatskih društava preklope. Pa eto ti
problema! Ne može tijelo na dva mjesta.
Razmišljam,
s jednoga kraja grada ... a grad velik... država, pravo rečeno...gdje je
predavanje u organizaciji „Mažuranića“ još stignem nekako tijekom večeri na
drugi kraj gdje je veselo slavlje Martinja kod članova Hrvatske kulturno
umjetničke i sportske zajednice.
Tako
zamišljeno, ne ostvari se. Ne susretoh na žalost ove godine
duhovitog „biskupa Martina“. Već u prostorima naše Misije „zaglavih“ duboko u
realna i ina pitanja i odgovore o Lijepoj našoj. A pogled na nju
dvostran. Diplomatski. I iseljenički.
Dr.
Miro Kovač, veleposlanik RH u Njemačkoj zanimljiv je, šarmantan govornik. Mlad
diplomata, novoga kova. Tema mogla biti duga i široka, satima raspredana,
toliko toga u nas ima. Naslov joj „Hrvatska od neovisnosti do danas“.
No,
govornik se s pravom osvrnuo na novije vrijeme najaktualnije događaje,
nastojanje i poteškoće Hrvatske na putu u Europsku Uniju. Pa
ukratko bi iznesen hrvatski cilj, europski skepticizam ka daljem proširenju.
Prepričano, ima kod nas problema, nije da nema.
Nismo
mi ništa lošiji od drugih. Pa gdje to nema problema sa korupcijom,
administracijom? Problem je kad se to ne rješava. Nije dobro da se sami
kriminaliziramo. A i slika o Hrvatskoj ovisi i o tome kakvom je mi
stvaramo, predstavljamo i prenosimo....
Pogledam
i prije i za vrijeme predavanja. U publici slabo ko od mlađe generacije. Sve
stari iseljenici. Tema im poznata. I još kako? Na prvo pitanje nakon sasvim
diplomatski korektnog predavanja, nije trebalo dugo čekati.
„Znam,
Vaš je posao da govorite pozitivno. No, nisam zadovoljan predavanjem. I ponosan
sam da to mogu reći jer to prije nije bilo moguće. Je, trnovit je put ali
krivci smo i mi sami. Pustili smo da se Hrvatska pljačka.
Mi
smo dobro informirani. EU je u Hrvatskoj a Hrvatska nije ni blizu ući u EU. Mi
nismo bolji od naših susjeda jer to nismo i dokazali. Ovakvu Hrvatsku nismo
htjeli. Ima li u Hrvatskoj mjesta za nas iz iseljeništva?“, priupita
neuvijeno iseljenik prve generacije, cijenjeni ugostitelj Zvonko Žaper, između
ostalog i prvi predsjednik berlinskog ogranka HDZ-a osnovanog prije točno 20
godina.
I ne
misli jedini tako, sasvim sigurno. Dvojim, slaba su utjeha ovim ljudima
riječi, kako se iseljeništvo mora samo nametnuti/kojim to putem?/ i
izboriti za svoj bolji status/!?/ u domovini. I da u Hrvatskoj nema
neprijateljstva prema iseljeništvu ali da ima nerazumijevanja, i to
obostranoga. Tu negdje između ovog pitanja i odgovora je i
nerazumijevanje uloge iseljenika i odnosa prema domovini. I sami nismo
ponekad načisto s njom.
Jedan
posjetitelj reče: „Hrvatsku volim kao svoje dijete. Pa ako je dijete i malo
zločesto, ne treba o njemu govoriti samo ružno.“ Ma ne treba. Ali nije
dobro niti očekivati od iseljenika samo bezrezervnu, bespogovornu, neupitnu
ljubav.
I
pitanja ne moraju biti uvijek ugodna. Ni mišljenja samo pozitivna.
Dozvoljena je i kritika. Ona ne znači pomanjkanje ljubavi. Već traganje
za odgovorom, izlazom. Ako je dijete krenulo stranputicom, slaba je utjeha
roditelju, da ima i drugih takvih i da ono nije jedino, „nije gore od
drugih“.
Teško
je kada se, primjerice za nedavnog sastanka u Europskoj komisiji, čuje u
izvješću njemačko-hrvatske gospodarske komore koje podnosi Nijemac... a poznata
nam je njihova sklonost nama... da je prepoznatljiva riječ za Hrvatsku,
ili u njemačkom jeziku- Stichwort, upravo riječ korupcija!
Takva
bi mišljenja trebala da nas zabrinu. Da li njima vjerujemo? Ili i oni šire
pogrešnu sliku o Hrvatskoj? A nama teško kad obični ljudi, iseljenici, primjete
slične stvari. I ustvrdimo i sami sebi sasvim kontraproduktivno, da slika
Hrvatske zavisi od one koju mi vani stvaramo i širimo.
A od
stvarnosti možda?
Želimo
li vječito idealiziranu sliku Hrvatske među iseljenicima. Pa kad svrate
ili se kojim slučajem vrate u domovinu, suočeni sa stvarnošću, nađu se u čudu,
očajavaju, dolaze, odlaze, ostaju, vraćaju se...Nije lako u Hrvatskoj. Teško je
iz bliza. Ali nije uvijek lako ni jednostavno, voljeti iz daljine!
