TKO SADA SPAVA

 

Berlin je, u vrijeme dok nastaju redovi ove moje kolumne, poput centra svijeta. Ispunili ga brojni gosti, političari, uglednici, turisti...Izvještavaju novinari, dopisnici, TV ekipe... Novi detalji..zanimljiva sjećanja...povjesne slike oko Brandenburških vrata, Reichstaga...

Iz ovog su grada tako i prije dvadeset godina potekle senzacionalne, neočekivane vijesti. I pretvorile grad u cijeli svijet. Zar je to čudno? Kad nakon 28 godina padaju zidovi, ne graniči li to uistinu sa čudom. Promislite i sami! Netko se rodio u istočnom dijelu ovoga grada, tamo 1961. godine i potom punih 28 godina ostao bez mogućnosti da prijeđe granicu, preskoči zid, pogleda s druge strane. Još gore je bilo onima što su taj pogled upamtili. Pa im je potom odjednom uskraćen.

Kako dugo ponekad neke ljudske gluposti, čuvane silom, znaju trajati. Istina, pokazalo se i u ovom slučaju da sve ima svoj kraj. Ispravna je ona narodna- svaka sila za vremena, no svejedno, ponekad to predugo traje. Cijele generacije odrastu okovane, uskraćene, podijeljene, osakaćene, traumatizirane, zatvorene. Eh taj Berlinski zid! Kako mora da je bio težak to kamen na srcu njemačkog naroda.

Bilo kojeg naroda.

Moji poznanici koji su stanovali u Märkische Viertel, vrlo blizu zida, na zapadnoj strani grada, tvrde: „Naš zid nije bio ružan. Bio je šaren, iscrtan. Uvečer bismo znali šetati tik uz njega. Naš zid je bio lijep“. Ali druga strana, ona istočna, ni blizu svojemu zidu nije mogla.

Sivi betonski blokovi. Doći do njih, preskočiti zid... sanjali su mnogi. I mnogi su taj san platili životom. Na stotine je takvih slučajeva. I djelić njihova života ugrađen je u noć kada su padali kameni blokovi. Suze... ljudi u zagrljaju ...euforija... sve to pokazuju slike iz snimke od prije 20 godina. I ljudi i danas dirnuti veličinom događaja, spominju te dane, taj dan..noć 9. studenog kada je pao Berlinski zid.

I naši ljudi se dobro sjećaju toga vremena. Brojni su živjeli u neposrednoj blizini zida sa zapadne strane. Sjećaju se lijepih doživljaja. Pa i ponečega što im se kasnije i nije svidjelo. Tako i Nijemci reagiraju. Ponekog se i sa sjetom spomenu i oni sa istoka i oni sa zapada, nekog vremena od prije. No, većinom su ta reagiranja pozitivna u pogledu procjene važnosti događaja od prije 20 godina.

Otvaranje granice i ujedinjenje Njemačke je bio izniman, važan, pozitivan događaj.U tome je, tvrde njemački analitičari, jedinstvenog pogleda čak 91 posto ispitanika iz istočnih dijelova i 85 posto onih iz zapadnih dijelova Njemačke.

Pa iako oni sa istočne strane u 58 posto slučajeva misle da je društvo poslije 1989. godine postalo nepravednije, jedinstven je i pozitivan pogled na pad Berlinskog zida , njegovu važnost, povijesnu ulogu, značenje za Njemački položaj i ugled u svijetu. Na dan 9. studenog Berlin je dao svoj doprinos novom društvenom uređenju i novim pogledima na svijet.

Ponekad, dok šetam gradom, posebno u dijelu gdje stanujem i gdje i više puta dnevno pregazim oznake negdašnjeg Berlinskog zida, ne mogu da povjerujem da su netom prije 20 godina ovdje na neki način ljudi živjeli u svojevrsnom logoru, potlačeni, ograničeni, ponižavani.

Kako uskogrudi znaju biti političari . Ne vide ponekad dalje od vlastitog nosa. A upravljaju sudbinama čitavog naroda, svijeta... -Mi smo narod! Hoćemo van! Tako su vikali Berlinčani u istočnom dijelu 9. studenog 1989. godine.

Glasnogovornik Politbiroa Schabowski je zbunjeno pročitao vijest o dozvoli putovanja na zapadnu stranu. „Prema mojim saznanjima..mucao je zbunjeno na upite novinara..to vrijedi odmah ...i nije ograničeno... Bilo je to narodu dovoljno. Berlinčani su zajedno prešli most u ulici Bornholmer Strasse. Tu je ponajprije podignut teški kameni blog visok tri metra...i ukazao se pogled na zapadnu stranu. Rukovali se granični policajci, građani, nepoznati.

Njemačka je do danas uložila 2 bilijuna eura u obnovu nekadašnjih istočnih zemalja. Vrijedilo je to osjećaja i doživljaja kojega se danas spominju. I države koju imaju. Vele da je bivši državnik istočne Njemačke, Honecker, par dana prije pada zida izjavio: Zid stoji i stajat će još stotinu godina!

Eto, srećom nije bio u pravu. Danas nema zida. A ni Honeckera. Prije dvadeset godina Gorbačov mu je poručio: Tko danas spava, prespavao je život! Ni meni se danas ne spava.

Idem do Brandenburških vrata. Tamo je, na putanji nekadašnjeg Berlinskog zida, postavljeno tisuću improviziranih „kamenih“ blokova. U večernjim satima će, simbolički, pasti poput domino kocaka. Tu se prije 20 godina stvarala povijest. I ovaj događaj jednom će biti dio nje. Želim mu i ja svjedočiti!